15. pro 2011.

paranoja

kako da ti to kažem
uz lom čaša
ili s tišinom praznog stana,
mi ne postojimo




da sam kojim slučajem
lik nacrtan običnom olovkom,
zamolila bih da me izbrišu
još bih zamolila da me ponovno nacrtaju
opušteno držeći olovku
s minimalnim pritiskom na papir



predugo sam birala
da bih pogriješila u odabiru,
a ako i jesam
ljudski je griješiti



možda ću jednom
kad budem imala više vremena
sjesti za stol
i prepraviti sve svoje misli
pomnije ću birati riječi
za svoju poeziju
samo,
hoćeš li onda znati
da sam to bila ja



sjetila sam se tebe,
prošao me neopisiv
osjećaj radosti

..

precijenili su tišinu
nas su podcijenili,
red se uneredio

10. pro 2011.

utjecaj turaka na moj život

okupljamo se pred  televizorom
svaku večer i šutimo
kad lišće pada i još neka
kazneno ljubavna sapunica

sklopljenih ruku
a niko se ne moli
jok jok baš niko
a ne valja to jer večer je

jaučemo u sebi
aga je mrtav
ubiše glavnog glumca
ala ala

zatvaram oči
zamišljam kako jednim potezom
riješavam sve svoje probleme
moji najmiliji leže na podu

sve teže se budim iz tog sna
razmišljam na turskom
inšallah od jutra do mraka
čekamo novu epizodu

25. stu 2011.

u nedostatku radovanja

držimo se za riječi
teške i surove
nelagodne
neprobavljive
neprimjerene ljudima
koji kažu da se vole
ljudima koji kažu da se ne podnose
što nam ostaje
gorak i bljutav okus
drhtanje glasnica
kapljice na rubovima
bjesom uokvirene oči
razočarenje
povratka nema
zagrizli smo
zabranjene plodove
ljudske netrpeljivosti
začinjene s malo egoizma
pazimo na razmak
tako je najbolje
za nas

24. stu 2011.

bonaca

sjedim
ne, ležim
želim pisati pjesmu s bonacom
ona me pritišće
želi pjesmu o njoj
postavlja rokove
odmiče bokove
a ja, ja samo želim
želim pjesmu s bonacom
onako prostu, ravnu liniju pred sobom
od mraka ili zraka
od tišine ili zvuka
nije važno

on želi pjesmu s bonacom
a ja sam samo htjela
red ili dva o meni
pa ih napisah sama sebi
umjesto njega
nije važno

10. lis 2011.

bounty

ne volim
dan bez tebe
stan bez tebe
doručak
čaj 
film
čokoladu bez tebe
ni crnu ni bijelu 
noć
ništa 

pa se pitam
dok preko volje 
grickam bounty 

imaš li ti ikakve veze
sa svime što volim
ili ne volim
ili ja volim
sve što ima veze s tobom
ili ne volim
tebe
jer bez tebe
i s tobom
volim pretjerivati u svemu

27. ruj 2011.

bebin inventar

kako je samo lijep
naš mali veliki stana
od kada u njemu stanuju
neke male šarene stvari
od kada u njemu sanjaju
bubamare i žirafe od pliša
a svako malo odzvanja njime
zveket zvečke s likom miša
kako se proljepšao samo
iz svakoga kuta na nas vreba nešto
kotrlja se krpena kocka s velikim B
pišti slikovnica medenog mede
leptirić krilima s lustera maše
a bebine oči ljepše od svega
ničeg se skoro više ne plaše

19. ruj 2011.

pegla i ja

inače
ne volim peglati
peglanje i pegle
daska za peglanje
mi nije baš nešto, 
ali dok peglam tvoj veš
uživam
žuta majica, plava, siva
ona s kragnom i ona naopačke
i još ona jedna druga
uz svaku me veže neka priča
podsjća me na onaj dan
pa na onu noć
na poneko jutro 
ili na ono,
dok šetasmo gradom
  
a ti me pitaš zašto
ženo zašto mi peglaš veš 

što ću ti ja kad ne razumiješ
razlog zbog kojeg volim
ono što inače ne volim

1. kol 2011.

najljepša djevojčica na svijetu

najljepše oči
gledaju mene
prate me one
iz svakoga kuta
kada me ne vide
ja vidim njih
plava oka dva
najljepše djevojčice


ne pretjerujem
zbilja,
to tako jest 

24. srp 2011.

nikome ni riječ

moji prijatelji su dopustili sebi starjeti
štedne knjižice su izbrojile par godina
okupljeni za stolom uz skupi escajg

njegovi lijepe postere idola na zid
obilaze in mjesta prateći događanja
ispijaju pivo iz plastičnih čaša

i jedni i drugi u dimu loših navika
čekaju datum kojim će nas
lako prepustiti zaboravu

odustaneš li i odeš
zbog prijatelja tvojih ili mojih
nikome neće biti važno

4. srp 2011.

ne znam nikoga tko bi samnom šetao svemirom

šetnje, zar se uopće pamte
ova je bila dostojna toga
od planeta do planeta
od zvijezde do zvijezde
Bogovićeva, prizemljeno Sunce
ljetni dan, ti i ja
prvo sam pronašla ja tebe
pa ti mene, onako usput me pokupio
s par bobica žutog grožđa,
a onda smo tražili planete
Margaretska, baš je malen
Merkur na zidu zgrade
požurili smo do glavnog trga
zamisli zaljubljene kako se sastaju
nađimo se kod Venere u pet do pet
prvi si stigao do Zemlje u Varšavskoj
kako samo uživaš, kao dijete
hvališ se prolaznicima, hej
otkrivamo planete, igramo se
mi nismo s Marsa u Tkalči
uspeli smo se do Jupitera
pojeli lješnjake u Voćarskoj
dug put nas čeka draga moja
dvadeset i nešto filmova o tajnom agentu
Račićeva broj jedan,
ponosni stanari predstavljaju
Saturn na ogradi
sedmica klizi prema Sigetu
Urana nema pa nema
ne odustajemo, takvi smo
padala je noć na Kozari put
netaknut na jednom stupu
sniva Neptun
sad još samo onaj udaljeni malac
u podvožnjaku Aleje Bologne
skinuli su ga za neku svoju zbirku
ili su ga proglasili nevažećim tijelom
nema ga, šetnji je došao kraj
čujem tvoje srce kako od radosti lupa
ja ne znam nikoga tko bi samnom u svemir..

7. lip 2011.

onomad

danas sam šećući
obišla gornji grad
uspinjačom na Štros
ljeto je počelo
kino na otvorenom
samo što nije
fontana na Jezuitskom
klupa s pjesnikom
i grad kao na dlanu
okupan suncem
ukrašen mojim smiješkom

danas sam šećući
shvatila koliko si mi tada
bio drag

30. svi 2011.

molitva

i danas su se
okupljale molitve
male, velike
usputne i ustrajne
s brkovima i bradama
sa šeširima, naočalama
skrivene i tajne
s fotoaparatima
na stranim jezicima
na visokim petama
i jednim teškim nogama
s koferima, torbama
đačke i staračke
i danas su se palile svijeće
mirisao je vosak u zraku
sklopljene su ruke na krilu
ispod plavog nebeskog svoda
ispod jednog gornjogradskog krova
ti i ja smo bili tamo

27. svi 2011.

par minuta ranije

ležala sam
bezvoljna na krevetu
sat je otkucavao
zadnje minute do ponoći
boljela me glava
bolio me trbuh
i leđa i noge i ruke
iz nekog razloga
boljela me duša
napustili su me
razigrani versi
nije mi bilo do knjige
gitare, radia, televizije

a onda si došao ti
poljubio me
jednom, dva puta, tri
nisam više brojala
bolovi su nestali
nastavili smo se igrati
tvoje misli i moje
naše riječi ispunjavaju sobu
sreća dotiče strop
vrhovi mojih prstiju
klize niz tobogan tvojih noktiju
ogledaju nam se stopala
grlim tvoje čupavo lice
izmičeš mojoj kosi
dočekujemo novi dan

26. svi 2011.

da nema me

ti
tko bi bio
gdje bi išao
o čemu bi sanjao

ti
žališ li
što je ovako
a ne onako

ti
jesi li sretan
ili tužan

23. svi 2011.

nisam ti rekla

vidjela sam te
s druge strane ulice
slučajno
bio si tužan
a tvoje lice
moram li o tome
želim zaboraviti
htjela sam te dozvati
preplavio me užas
otišla sam
i čekala te tamo
na mjestu gdje si rekao
nisam te vidjela

01.11.2010. Vlaška

20. svi 2011.

razgovori kod kozmetičarke Ivane

 
gdje je
 
tu je
 
kako je sladak
i ja bih takav
 
ne može
ovaj je moj
 
kako je samo sladak
taj trbuščić
 
moj trbuščić


2. svi 2011.

Samo ljudi

-Tko je došao zadnji?-upiato je profesor provirivši iz svog kabineta.
-Ja.-rekla sam najtiše što mogu, nakon što sam nekoliko puta potražila pogledom odobravanje među ostalim studenticama.

-Vi?-rekao je i ostao par trenutaka sa izrazom odsutnog čuđenja na licu, gledajući u mene, kroz mene i ne vidjevši mene.
-Dobro, vi i nakon vas nitko više neće ući. Je li to uredu?- svi smo se složili, totalni apsolutizam je zavladao na kraju  dugačkog hodnika učiteljskog fakulteta.

Meni je srce lupalo sto na sat, iako niti sama ne znam zašto. Uvijek je tako na tim nekim mjestima gdje će me netko važan nešto pitati, a ja imam osjećaj da moram biti isto tako važna i naravno reći nešto pametno. Moglo bi se to i ovako reći: moju nemoć i strah u odnosu na situaciju, kamera bi prikazala snimanjem odozgo. Na taj način bi se gledaocu filma kadrom moglo reći kako se osjećam u tom trenutku, a to bi pripadalo filmskim izražajnim sredstvima. Nije loše na ovaj način ponavljati gradivo, možda mi dobro dođe u trenutku kad stanem pred profesora.

-Znaš kaj, on ti je grozan, rekla mi je frendica da ju je rušio zato kaj nije znala niš' o crtićima, a cura je fakat sve drugo znala!- rekla je djevojka s hrpom skripta na krilu iscrtanih florescentnim flomasterima, roza i žute boje.

Ne volim te flomastere, ne razumijem kako drugi uopće uspiju išta naučiti dok im ta vrištava boja privlači pažnju. Asocira me više na ˝ovo nemoj pamtiti˝ ili brzo okreni na drugu stranu. Kako uopće odluče što trebaju podcrtati, a što ne. Možda se upravo u ne podcrtanom sakrije ˝nekaj kaj na kraju ne bu znala˝, ne znam. Brzo otvaram svoju skriptu koja izgleda kao da ju nisam niti takla i tražim nešto o crtićima. Možda započnem priču o profesoru Balthazaru, moja mama kaže da je to bila prva riječ koju sam izgovorila, a nakon nje je usljedila druga ˝neću˝.

-On pada na plavuše!-smijala se jedna takva i micala svoje uvojke s jedne na drugu stranu ramena.

-Dekolte je bitan!-dodala je jedna smeđa kolegica s pripremljenom cigaretom u ruci i pogledom prema izlazu.

-Meni ti je frendica rekla da on samo bulji u tvoj dekolte i to ti je stara moja najvažnije, fućkaš teoriju.- rekla je crvenokosa, a ona ga je stvarno imala, dekolte.

-Blizanac.- dodala je djevojka kojoj je ovo drugi izlazak na ispit, a njoj se trebalo vjerovati.

-Obavezno te pita što si po horoskopu, on je blizanac, pa mu je valjda to bitno, valjda misli da si tako superiorniji, ili ne znam.- spustila je pogled i nastavila proučavati papire ispred sebe.

Smijeh se razlio hodnikom, nije teško predpostaviti da smo uskoro znali svi tko je koji znak ili podznak. Meni se opet činilo da postajem malena, ovaj put kao Alica u zemlji čudesa kad ispije onaj napitak koji je pronašla došavši u nepoznat svijet. Koji sam ja ono znak, ne znam. Brzo sam bacila pogled po sebi, traperice, tenisice, crveni sako, majica do grla, od dekoltea ništa. Kosa smeđa, oči zelene, nije bilo teško shvatiti da nemam ništa od onoga što profesor traži, ali još uvijek znam nešto o crtićima. Ta misao me donekle umirila. Počele su izlaziti prve cure iz profesorovog kabineta. Jedne su skakale od sreće, druge su bile razočarane svojim neuspjehom. Iskreno, trudila sam se naći poveznicu između onih koje su prošle i onoga što navodno profesor traži, ali nije bilo lako.

-Bilo ti je pitanje o, čekaj ne mogu se sjetit.-kaže jedna vidno uzbuđena kolegica koja je upravo izašla, ponosna na trojku u svom indeksu.

-E, da sjetila sam se. Ljubav između slijepe djevojke i ratnog invalida, tako nekako, joj ne znam. Oprostite, sretna sam što sam prošla i ne znam di sam. Bok cure i sretno!-otišla je.

Branko Bauer u filmu Samo ljudi,pedesete godine prošlog stoljeća, pronašla sam na kraju skripta koji je sad ležao na klupi do mene. Samo ljudi, naslov filma me nekako umirio, ponavljala sam u sebi, samo smo ljudi, mi koji tu drhtimo radi vlastita neznanja i profesor, filmofil. Pedeset tisuća filmova koje je dosada pogledao naspram naših par blockbastera o kojima ne znamo ništa osim da su nam baš super, ali samo smo ljudi.

Došao je i moj red, negdje oko osam naveče, profesor ima vremena za svoj posao i radi ga s ljubavlju. Inače ne znam kako objasniti drugačije ispit od tri popodne do devet naveče. Kolegica i ja smo ušle u sobu s profesorom. Vladao je neki neobičan mir, nakon par sati provedenih među raspričanim budućim odgojiteljima i učiteljima, a sve redom ženama, prava je radost osjetiti tišinu. Tremi i strahu više nije bilo mjesta, možda malo za ono pozitivne treme za koju kažu da je uvijek dobra. Bila sam spremna na sva pitanja koja je mogao smisliti  naš dragi profesor i bilo mi je nekako svejedno što će na kraju biti.

10. tra 2011.

na ovom ili onom kraju danas sam opterećena nečim

plutaju domovi na površini prljave vode
zauvijek napuštaju
svoje najmilije
na drugom kraju svijeta
sve smrdi
stavit ću nešto sitno
u kutijicu odricanja
ako mi što ostane
cvjetni se otvorio
susrećem prijatelje na ulici
lica su im zabrinuta
nemaju vremena
odlaze na večernju molitvu
ako stignu
cvjetni radi cijelu noć
dobila sam mail
s buketom bez mirisa
"danas je on line dan prijatelja"
proslijedi dalje
elektroničku ucjenu
što sam učinila
smiješak se iskrivio na njihovim licima
htjela sam ih zagrliti
u svakom našem susretu
na ovom kraju svijeta
sve je isto
hvatamo posljednje zrake
pred zalazak sunca
s plastičnom vrećicom u ruci
napuštajući jedni druge

31. ožu 2011.

moj tata i ja se nikada nismo sreli

kada je bio mlad putovao je svijetom
mene tada još nije poznavao
u vojsci pravi najbolju kavu
u Rovinju pliva skoro do Italije
ne znam kako završi u drugoj državi
njegov život postaje bauštela 
dizalica ga smiješta među oblake
daleko negdje u dalekoj zemlji
sve svoje dane mijenjao je za marke

moj tata mi  donosi darove,
čokoladice nezaboravna okusa
tirkizno plave hlače s roza srcima
narančasti kombi osamdeset i neke
klizi našom ulicom a ja trčim u naručje ocu
još me grebu oštre dlake s njegova lica
gleda me kroz staklo automobila
moja prva ćelava beba s putovnicom

danas smo zajedno proveli par minuta
ispijajući njemački nescafe
ništa si nismo rekli
oči su mu velike, umorne, kapci teški
moje oči sve više nalikuju njegovim
riječi su usporene, dugo šute 
šutim zajedno s njim
u nastojanju da budemo blizu
moj tata i ja se nikada nismo sreli

28. ožu 2011.

fred astaire i ginger rogers u dnevnom boravku


činilo se kao da se svi zabavljaju
prvi maslačci na livadi
koke u pješaniku šire krila
oblaci plešu slow-slow kvik-kvik 

dueti jednog evergrina 
na ulaštenom parketu
klize plesne cipelice
susreću se bokovi

skupljam tvoje mirise
u prolazu svojim nosnicama
i ježim se od dodira
tvog neobrijanog lica

ti oduvijek znaš plesati
plešeš i kad spavaš
tako si svoj na podiju
tango je ništa uz tebe

ja plešem u dubinama
plešem jer plešeš ti
sigurna u tvojoj ruci
pratim ti lake korake