Tri misli

Oni su samo dvoje staraca
čije su misli ostale u leru
skupa s fićom na makadamskoj cesti
tamo negdje krajem osamdesetih.

***

Poamalo mi žao zbog vas
što nisam kao vi.
A opet,
neizmjerno mi drago poradi mene same
što je to baš tako.

***

Ti si bolestan i
iz tebe izlaze samo bolesne riječi.
Dio mene koji je također bolestan
govori o tebi samo ružno,
pljuje po tebi
i iščekuje tvoj kraj s radošću.

On Oni i Ja

Njihova sreća uključuje moju
Moja sreća uključuje njihovu

Tvoja sreća je i moja sreća
Moja sreća je i tvoja sreća

Njihova sreća isključuje tvoju
Tvoja sreća isključuje njihovu

Njihova tuga je i moja tuga
Tvoja tuga je i moja tuga

Tvoje su oči žute

što ću ako mi oči postanu žute poput tvojih

promaknut će mi let orlova iznad krova
bijeli tragovi putničkih aviona
cvrkut ptica u zimskim jutrima
ili duga iza ogledala
lecnem se na svaki trag žute u svm oku

a žao mi očiju tvojih
očiju mi mojih

On

bio je tako
savršen
izgledao je kao
sve što trebam
kada smo konačno stali na istoj stanici
shvatila sam da idemo u različitim smjerovima

Priča se

ne smeta mi
volim biti glavna tema
susjedskih kava i dilema

za mnom se prašina diže
ovakava je, onakava je
takva, nikakva, svakakva

ih, ma kakva

priča se, prepričava
malo doda i oduzme
laje i pljuje

nekima se od svega bljuje,
njih najbolje razumijem

svijet je time proklet
samo neka šapću
eno je, eno ga

ih, nu ih

mogu i naglas, pa na razglas
dok im u ušima odjekuje misao
eh što nisam
i ja bih, i ja sam

Sretna

Nije da proteklih dana nije bilo nikakvih događanja, ali nisam ja žena od dnevnika. Stotine misli mi prolazilo i još uvijek prolazi glavom, ali kao što već rekoh nije to za mene. Nedavno sam u jednom filmu čula kako sve ono rečeno prije “ali” ne vrijedi ništa, tako da samu sebe hvatam u rečenicama i sve mi se više čini da ono rečeno prije ”ali”, nema potrebe izgovarati. Ipak, sve što govorim uvijek donosi u sebi neko ali pa neka ostane tako, djelomično besmisleno.

Nedjelja je, nešto iza tri sata popodne, ručak prošao, kolač se peče, on radi, beba pleše na neku finu laganu stvar. Jučer i danas je nešto mirnija za razliku od prije, a kažu da je to jedan od znakova početka poroda. Imam ogledalo ispred sebe i danas sam si baš nekako lijepa, tako s trbuhom. Razmišljam o promjenama koje su nastale u trudnoći. Dobila sam trbuh, prekrasan trbuh, koji se ako malo duže promatraš pomiče i mijenja oblik. Bore na licu, neke žene se pomlade. Popucane kapilare na licu, nekim ženama su ten i koža u trudnoći savršeni. Kosa mi je ista, podsjeća na žito pred žetvu, što bojom što strukturom vlasi. Trebam li reći kako je kod nekih žena kosa u trudnoći bujna i sjajna. Fali mi željeza, znam da fali i drugim ženama. Želudac me mučio posljednjih pet mjeseci, zbog toga jedem uglavnom jabuke, jogurt i kruh. Dobila sam oko sedam kilograma, druge žene ..., evo me u prednosti. To je to, ostala sam ista, moje misli i navike što dovode do panike su još uvijek tu.

Kolač je skoro gotov, izgleda kako će ovaj put uspjeti ...

Sinoć kad sam pošla na spavanje uhvatio me strah, a kažu da je strah prilično otežavajuća okolnost pri porodu. Vjerujem da će me nakon početnog šoka taj osjećaj nelagode napustiti. Na kraju krajeva ili početku početaka, događa se nešto fakat lijepo. Sutra je termin, 13.06. na dan sv. Antuna. Zvali su me prijatelji i rekli da će moliti za mene, ili me u mislima držati za ruku. Malo mi oči suze, vjerojatno zbog hormona u trudnoći.

Ja koja sam mislila da nikada neću imati dijete, a opet negdje duboko u sebi znala da ja o tome ništa ne mogu znati jer život donosi stvari o kojima mi ništa ne slutimo i dobro da je tako. Ja, pečem kolač, promatram oblake kroz prozor i čekam početak porođajnog doba.