Samo ljudi

-Tko je došao zadnji?-upiato je profesor provirivši iz svog kabineta.

-Ja.-rekla sam najtiše što mogu, nakon što sam nekoliko puta potražila pogledom odobravanje među ostalim studenticama.

-Vi?-rekao je i ostao par trenutaka sa izrazom odsutnog čuđenja na licu, gledajući u mene, kroz mene i ne vidjevši mene.

-Dobro, vi i nakon vas nitko više neće ući. Je li to uredu?- svi smo se složili, totalni apsolutizam je zavladao na kraju  dugačkog hodnika učiteljskog fakulteta.

Meni je srce lupalo sto na sat, iako niti sama ne znam zašto. Uvijek je tako na tim nekim mjestima gdje će me netko važan nešto pitati, a ja imam osjećaj da moram biti isto tako važna i naravno reći nešto pametno. Moglo bi se to i ovako reći: moju nemoć i strah u odnosu na situaciju, kamera bi prikazala snimanjem odozgo. Na taj način bi se gledaocu filma kadrom moglo reći kako se osjećam u tom trenutku, a to bi pripadalo filmskim izražajnim sredstvima. Nije loše na ovaj način ponavljati gradivo, možda mi dobro dođe u trenutku kad stanem pred profesora.

-Znaš kaj, on ti je grozan, rekla mi je frendica da ju je rušio zato kaj nije znala niš' o crtićima, a cura je fakat sve drugo znala!- rekla je djevojka s hrpom skripta na krilu iscrtanih florescentnim flomasterima, roza i žute boje.

Ne volim te flomastere, ne razumijem kako drugi uopće uspiju išta naučiti dok im ta vrištava boja privlači pažnju. Asocira me više na ˝ovo nemoj pamtiti˝ ili brzo okreni na drugu stranu. Kako uopće odluče što trebaju podcrtati, a što ne. Možda se upravo u ne podcrtanom sakrije ˝nekaj kaj na kraju ne bu znala˝, ne znam. Brzo otvaram svoju skriptu koja izgleda kao da ju nisam niti takla i tražim nešto o crtićima. Možda započnem priču o profesoru Balthazaru, moja mama kaže da je to bila prva riječ koju sam izgovorila, a nakon nje je usljedila druga ˝neću˝.

-On pada na plavuše!-smijala se jedna takva i micala svoje uvojke s jedne na drugu stranu ramena.

-Dekolte je bitan!-dodala je jedna smeđa kolegica s pripremljenom cigaretom u ruci i pogledom prema izlazu.

-Meni ti je frendica rekla da on samo bulji u tvoj dekolte i to ti je stara moja najvažnije, fućkaš teoriju.- rekla je crvenokosa, a ona ga je stvarno imala, dekolte.

-Blizanac.- dodala je djevojka kojoj je ovo drugi izlazak na ispit, a njoj se trebalo vjerovati.

-Obavezno te pita što si po horoskopu, on je blizanac, pa mu je valjda to bitno, valjda misli da si tako superiorniji, ili ne znam.- spustila je pogled i nastavila proučavati papire ispred sebe.

Smijeh se razlio hodnikom, nije teško predpostaviti da smo uskoro znali svi tko je koji znak ili podznak. Meni se opet činilo da postajem malena, ovaj put kao Alica u zemlji čudesa kad ispije onaj napitak koji je pronašla došavši u nepoznat svijet. Koji sam ja ono znak, ne znam. Brzo sam bacila pogled po sebi, traperice, tenisice, crveni sako, majica do grla, od dekoltea ništa. Kosa smeđa, oči zelene, nije bilo teško shvatiti da nemam ništa od onoga što profesor traži, ali još uvijek znam nešto o crtićima. Ta misao me donekle umirila. Počele su izlaziti prve cure iz profesorovog kabineta. Jedne su skakale od sreće, druge su bile razočarane svojim neuspjehom. Iskreno, trudila sam se naći poveznicu između onih koje su prošle i onoga što navodno profesor traži, ali nije bilo lako.

-Bilo ti je pitanje o, čekaj ne mogu se sjetit.-kaže jedna vidno uzbuđena kolegica koja je upravo izašla, ponosna na trojku u svom indeksu.

-E, da sjetila sam se. Ljubav između slijepe djevojke i ratnog invalida, tako nekako, joj ne znam. Oprostite, sretna sam što sam prošla i ne znam di sam. Bok cure i sretno!-otišla je.

Branko Bauer u filmu Samo ljudi,pedesete godine prošlog stoljeća, pronašla sam na kraju skripta koji je sad ležao na klupi do mene. Samo ljudi, naslov filma me nekako umirio, ponavljala sam u sebi, samo smo ljudi, mi koji tu drhtimo radi vlastita neznanja i profesor, filmofil. Pedeset tisuća filmova koje je dosada pogledao naspram naših par blockbastera o kojima ne znamo ništa osim da su nam baš super, ali samo smo ljudi.

Došao je i moj red, negdje oko osam naveče, profesor ima vremena za svoj posao i radi ga s ljubavlju. Inače ne znam kako objasniti drugačije ispit od tri popodne do devet naveče. Kolegica i ja smo ušle u sobu s profesorom. Vladao je neki neobičan mir, nakon par sati provedenih među raspričanim budućim odgojiteljima i učiteljima, a sve redom ženama, prava je radost osjetiti tišinu. Tremi i strahu više nije bilo mjesta, možda malo za ono pozitivne treme za koju kažu da je uvijek dobra. Bila sam spremna na sva pitanja koja je mogao smisliti  naš dragi profesor i bilo mi je nekako svejedno što će na kraju biti.