Nije da proteklih dana nije bilo nikakvih događanja, ali nisam ja žena od dnevnika. Stotine misli mi prolazilo i još uvijek prolazi glavom, ali kao što već rekoh nije to za mene. Nedavno sam u jednom filmu čula kako sve ono rečeno prije “ali” ne vrijedi ništa, tako da samu sebe hvatam u rečenicama i sve mi se više čini da ono rečeno prije ”ali”, nema potrebe izgovarati. Ipak, sve što govorim uvijek donosi u sebi neko ali pa neka ostane tako, djelomično besmisleno.
Nedjelja je, nešto iza tri sata popodne, ručak prošao, kolač se peče, on radi, beba pleše na neku finu laganu stvar. Jučer i danas je nešto mirnija za razliku od prije, a kažu da je to jedan od znakova početka poroda. Imam ogledalo ispred sebe i danas sam si baš nekako lijepa, tako s trbuhom. Razmišljam o promjenama koje su nastale u trudnoći. Dobila sam trbuh, prekrasan trbuh, koji se ako malo duže promatraš pomiče i mijenja oblik. Bore na licu, neke žene se pomlade. Popucane kapilare na licu, nekim ženama su ten i koža u trudnoći savršeni. Kosa mi je ista, podsjeća na žito pred žetvu, što bojom što strukturom vlasi. Trebam li reći kako je kod nekih žena kosa u trudnoći bujna i sjajna. Fali mi željeza, znam da fali i drugim ženama. Želudac me mučio posljednjih pet mjeseci, zbog toga jedem uglavnom jabuke, jogurt i kruh. Dobila sam oko sedam kilograma, druge žene ..., evo me u prednosti. To je to, ostala sam ista, moje misli i navike što dovode do panike su još uvijek tu.
Kolač je skoro gotov, izgleda kako će ovaj put uspjeti ...
Sinoć kad sam pošla na spavanje uhvatio me strah, a kažu da je strah prilično otežavajuća okolnost pri porodu. Vjerujem da će me nakon početnog šoka taj osjećaj nelagode napustiti. Na kraju krajeva ili početku početaka, događa se nešto fakat lijepo. Sutra je termin, 13.06. na dan sv. Antuna. Zvali su me prijatelji i rekli da će moliti za mene, ili me u mislima držati za ruku. Malo mi oči suze, vjerojatno zbog hormona u trudnoći.
Ja koja sam mislila da nikada neću imati dijete, a opet negdje duboko u sebi znala da ja o tome ništa ne mogu znati jer život donosi stvari o kojima mi ništa ne slutimo i dobro da je tako. Ja, pečem kolač, promatram oblake kroz prozor i čekam početak porođajnog doba.
Nema komentara:
Objavi komentar