oslonjena laktovima na prozorsku dasku
kišne kapi obješene o balkonski štrik
moje jedino društvo, a naš razgovor
crno bijeli film bez tona
osluškujem lavež pasa
možda si to ti
stan je velik, hladan, ispražnjen pravokutnik
stvari su postale odsutne tvojim odlaskom
frižider, on ne razumije zašto
predan je svom rutinskom zujanju
moje lice poslije kiše
priljubljeno uz hladno staklo
traži obrise tvoje siluete
na putu doma
Nema komentara:
Objavi komentar