nikome ni riječ

moji prijatelji su dopustili sebi starjeti
štedne knjižice su izbrojile par godina
okupljeni za stolom uz skupi escajg

njegovi lijepe postere idola na zid
obilaze in mjesta prateći događanja
ispijaju pivo iz plastičnih čaša

i jedni i drugi u dimu loših navika
čekaju datum kojim će nas
lako prepustiti zaboravu

odustaneš li i odeš
zbog prijatelja tvojih ili mojih
nikome neće biti važno

pletem jednu pravo jednu krivo

ne znam nikoga tko bi samnom šetao svemirom

šetnje, zar se uopće pamte
ova je bila dostojna toga
od planeta do planeta
od zvijezde do zvijezde
Bogovićeva, prizemljeno Sunce
ljetni dan, ti i ja
prvo sam pronašla ja tebe
pa ti mene, onako usput me pokupio
s par bobica žutog grožđa,
a onda smo tražili planete
Margaretska, baš je malen
Merkur na zidu zgrade
požurili smo do glavnog trga
zamisli zaljubljene kako se sastaju
nađimo se kod Venere u pet do pet
prvi si stigao do Zemlje u Varšavskoj
kako samo uživaš, kao dijete
hvališ se prolaznicima, hej
otkrivamo planete, igramo se
mi nismo s Marsa u Tkalči
uspeli smo se do Jupitera
pojeli lješnjake u Voćarskoj
dug put nas čeka draga moja
dvadeset i nešto filmova o tajnom agentu
Račićeva broj jedan,
ponosni stanari predstavljaju
Saturn na ogradi
sedmica klizi prema Sigetu
Urana nema pa nema
ne odustajemo, takvi smo
padala je noć na Kozari put
netaknut na jednom stupu
sniva Neptun
sad još samo onaj udaljeni malac
u podvožnjaku Aleje Bologne
skinuli su ga za neku svoju zbirku
ili su ga proglasili nevažećim tijelom
nema ga, šetnji je došao kraj
čujem tvoje srce kako od radosti lupa
ja ne znam nikoga tko bi samnom u svemir..